Odnos prema uslovima spoljne sredine i ishrana ječma

Ječam je jednogodišnja biljka iz porodice trava i koristi se uglavnom kao stočna hrana jer poseduje visoku hranidbenu vrednost.

Odnos prema uslovima spoljne sredine:                                                                Odnos prema vodi: ječam je u odnosu na ostala strna žita, najotporniji  na sušu. On dobro koristi zimsku vodu, rano počinje i rano završava vegetaciju.  Najmanje potrebe su u fazi klijanja i nicanja, nešto veće u fazi ukorenjavanja i bokorenja a najveće potrebe su u fazama vlatanja i klasanja.                                                                                                               Odnos prema toploti: ječam nema izražene zahteve prema toploti. Dobro podnose mrazeve, posebno ozime sorte. Ječam klija na temperaturi od 1-2ºC. Mlade biljke mogu da izdrže mrazeve i od -4 do -5ºC a posle kaljenja i temperature od -10 do -12ºC                        Odnos prema zemljištu: ječmu odgovaraju duboka, plodna zemljišta povoljnog vodno-vazdušnog režima i neutralne reakcije. Takva su na primer černozem, livadske crnice i gajnjače. Optimalna pH vrednost iznosi 6,5-7,2. Treba izbegavati zemljišta kisele reakcije        ( ph ispod 5,3).                                                                                                                  Ishrana ječma je mnogo specifična, prevenstveno zbog azota. Iako je azot elemenat koji se smatra nosiocem prinosa, njegovim unošenjem u zemljište u većim količina može da prouzrokuje bujanje biljaka i poleganje useva. Kod sorti ječma čije seme koristimo u proizvodnji piva može nepovoljno da utiče na kvalitet sirovine. Zbog toga, količine kao i odnos glavnih elemenata ishrane ( NPK ) treba odrediti na osnovu plodnosti zemljišta. Ječam najviše usvaja azot, potom kalijum pa fosfor. Najveće potrebe za azotom ima u fazi bokorenja i vlatanja dok polovinu fosfora i ¾ kalijuma usvaja u periodu nicanja do kraja bokorenja. Kada je u pitanju način unošenja mineralnih đubriva podrazumeva se unošenje celokupne količine fosfora i kalijuma u jesen i ½ azota pre setve dok druga polovina koristi se za prihranjivanje biljaka. U proizvodnji pivarskog ječma potrebe za azotom su približno za oko 20% manje nego u proizvodnji stočnog ječma. Ustanovljeno je da kod pivarskog ječma prosečna količina hraniva treba da iznosi 40-80 kg/ha N, 60-100 kg/ha P i 80-120 kg/ha K dok kod stočnog ječma iznosi 60-100 kg/ha N, 50-80 kg/ha P i 40-80 kg/ha K.  Prihrana ječma vrši se dosta ranije nego kod pšenice i ako je moguće u jednom tretmanu  s obzirom da ječam ima brži prolećni porast i pre počinje intezivno usvajanje asimilativa iz zemljišta. Kod prolećnih ječmova, celokupna količina hraniva unosi se u zemljište neposredno pre setve. Kasnije prihranjivanje useva ne daje pozitivne rezultate na povećanje prinosa i kvaliteta jer ječam ima skraćen period usvajanja biljnih asimilativa.

Autor: Smiljka Mojsović | Objavljeno: 10. 10. 2021. u kategoriji savetodavstvo i prilozi