Rase i hibridi za proizvodnju konzumnih jaja

Svaki proizvođač pre početka proizvodnje jaja za potrošnju, treba da se odluči koje će kokoške odabrati, da li se opredeliti za domaće kokoške, neku inostranu rasu.

            Proizvođač koji se opredeljuje za proizvodnju jaja kao glavni ili značajni dopunski izvor prihoda, najčešće nabavlja odgojene kokice. Proizvodnja 16. nedeljnih kokica, spremnih za početak nošenja, obavlja se isključivo sa hibridima. Ako se proizvođač opredeljuje za malo jato, za desetak ili koju desetinu nosilja, već se nalazi pred dilemom rasa ili hibrid. Ako je njegova motivacija praktične prirode, tj. želi samo da proizvodi jaja, najbolje je da se opredeli za neki hibrid koji se u okolini može naći. Međutim, ako želi da od jata kokoške koje drži, pored jaja dobije još nešto (npr. meso, razonodu, ukras dvorišta, mogućnost daljeg razmnožavanja i sl.), postoji realna potreba da se razmišlja i o rasnim, pa i domaćim (autohtonim) rasama.

            Od lakih rasa za jaja (kokoške telesne mase 1,5 do 2 kg, koje nose jaja bele boje ljuske) u nas se mogu nabaviti: leghorn (najčešće beli varijetet), jarebičasta italijanka (varijetet leghorna jarebičaste, odnosno divlje boje) i minorka (najčešće crni varijetet). Od kombinovanih rasa za proizvodnju jaja mogu se naći rodajland (Rhode Island), najčešće crveni varijetet, njuhempšir (New Hampshire), svetlocrveni, smeđi varijetet, amrok (Amrock – graorasti varijetet plimutroka) , vajtrok (White Rock – beli varijetet plimutroka), australop (crni varijete orpingtona selekcionisan u Australiji na visoku nosivost), orpington (Orpington – najčešće žuti varijetet), saseks (Sussex – bela boja perja, sa hermelinskim perjem na vratu i crnim perjem na repu) i neke druge rase.

            Od domaćih kokošaka za odgajivače može biti zanimljivo, a za struku i privredu korisno, da se u malim jatima gaje i sačuvaju golovrata kokoška (gološijanka), somborska kapava (ćubasta), kosovski pevač i obična domaća kokoš (vrlo različitih spoljašnjih osobina). One su prilagođene skromnim uslovima držanja i ishrane, koji odlikuju tradicionalno ekstenzivno živinarstvo u našoj zemlji.

            Hibridne nosilje danas se isključivo koriste u savremenoj industrijskoj proizvodnji jaja za potrošnju, ali ih mogu koristiti i proizvođači jaja sa manjim jatima i u ekstenzivnom ili poluintenzivnom sistemu. Zajednička osobina hibridnih nosilja je da se one ne mogu reprodukovati, tj. njihovim razmnožavanjem se ne mogu dobiti nosilje istig spoljašnjeg izgleda i visokih proizvodnih sposobnosti.

            U nas se najviše koriste Isabrown, Hisex Brown, Tetra SL, Shaver i još neke hibridne nosilje jaja obojene ljuske. U evropskim testovima ovi hibridi godišnje nose 290 do 310 jaja po useljenoj kokoški, smrtnost kokošaka se kreće od 3 do 7 %, masa jajeta iznosi 63 do 65 g, utrošak hrane po jajetu je od 140 do 145 g, telesna masa na početku nošenja iznosi 1,4 do 1,65 kg, a na kraju nošenja 1,8 do 2,25 kg. U našim uslovima, u industrijskoj masovnoj proizvodnji u baterijskom sistemu ostvaruje se oko 80 % od navedenih proizvodnih potencijala, a u proizvodnji u ekstenzivnom sistemu možda se ovi potencijali i nešto slabije iskorišćavaju.

            Iako su hibridi namenjeni držanju u baterijskom sistemu, sposobni da se prilagode držanju na pašnjaku, skorija ispitivanja su pokazala da je bolje da kokice, namenjene ekstenzivnom sistemu, budu nešto teže. Zato su poslednjih godina selekcioneri stvorili nešto teže hibride za ekstenzivnu proizvodnju, kao što su Lohmann Brown, Hisex Ranger, Harco i Bovans Nera.

Autor: Zoran Stojšić | Objavljeno: 19. 11. 2022. u kategoriji stočarstvo